Stope uspjeha porasle su na 75% za pacijente koji su čekali manje od 2 godine na implantat stimulatora kičmene moždine (SCS), u poređenju sa 15% za pacijente čiji su implantati umetnuti 20 godina nakon pojave bola, prema retrospektivi analiza. Dužina vremena koje su pacijenti čekali na uputnicu takođe je varirala u zavisnosti od specijalnosti, kao što je prikazano na naučnom posteru predstavljenom danas na 30. godišnjem sastanku Američke akademije za medicinu protiv bola.
Autori studije su svoje nalaze stavili u kontekst navodeći da manje od 50% pacijenata trenutno izvještava o dugoročnom uspjehu s SCS u liječenju kronične boli. Poboljšanje vremena čekanja moglo bi značajno poboljšati stope uspjeha, rekao je glavni autor Krishna Kumar, MD, iz Opće bolnice Regina u Regina, Saskatchewan, Kanada.
"Uspjeh SCS-a je osjetljiv na vrijeme, jer kako vrijeme čekanja opada, dugoročni rezultati sa SCS-om su poboljšani," rekao je dr. Kumar.
Dr. Kumar je naveo prepreke upućivanju koje uključuju nedostatak prihvatanja i svijesti među pružaocima zdravstvenih usluga, pacijentima i platišama; tekući problemi nadoknade; i fragmentacija pružanja njege protiv bolova. Štaviše, dr. Kumar je naveo povratak na posao kao metriku koja je nepravedno korišćena za ograničavanje pristupa SCS-u, taktika za koju je rekao da umanjuje prednosti SCS-a za kvalitet života, bol i depresiju.
Studija je uključila 443 pacijenta koji su primili SCS. Počevši od početne dijagnoze bola, istraživači su ispitivali tačke kašnjenja do upućivanja na implantaciju od strane ljekara i specijalista primarne zdravstvene zaštite. Učinci na trajanje bola spola, dobi, upućivanja na specijalnost i njihove interakcije analizirani su korištenjem 2-way ANOVA. Model višestruke linearne regresije koji uključuje demografske karakteristike pacijenata i komponente vremena čekanja razvijen je da bi se predvidjeli faktori odgovorni za kašnjenje u implantaciji SCS-a.
Pacijenti su prvi put posjetili ljekara u prosjeku 3,4 mjeseca nakon razvoja sindroma bola. Porodični ljekari su vodili pacijente 11,9 mjeseci. Stručnjaci su zatim preuzeli upravljanje na dodatnih 39,8 mjeseci u prosjeku.
Prosječno vrijeme do implantacije od pojave simptoma bilo je 5,12 godina. Neurohirurzi su najbrže dali uputnicu, dok su anesteziologi bez implantacije najvjerovatnije odlagali implantaciju. U stvari, upućivanje na liječenje SCS-a trajalo je 2,15 godina duže ako bi anesteziolog bez implantacije u odnosu na neurohirurg uputio pacijenta.
Uspješni rezultati SCS-a zavise od odgovarajućeg odabira kandidata, a dr. Kumar je naglasio važnost ispitivanja osnovne patologije boli kako bi se utvrdilo ko bi mogao imati koristi. Na primjer, pacijenti koji pate od sindroma neuspjele kirurgije leđa, kompleksnog regionalnog bolnog sindroma, refraktorne angine pektoris, bola zbog periferne vaskularne bolesti, postherpetične neuralgije, kronične migrene ili post-hirurške neuropatije smatraju se dobrim kandidatima za SCS. Crvene zastavice koje je dr. Kumar naveo su sekundarna korist od sudskih sporova, uporni nekontrolisani ili nedijagnosticirani psihijatrijski poremećaj, nespremnost da se obuzda neprikladna upotreba droga i kognitivni problemi koji bi mogli ometati rad SCS opreme.
Obrazovanje, zagovaranje pacijenata, osnovna nauka i klinička istraživanja sve bi moglo pomoći integraciji SCS-a u kontinuum upravljanja bolom, zaključio je dr. Kumar.
"Hronični bol je bolest za sebe, koja je odgovorna za fizičku i psihosocijalnu patnju. Stoga svi ljekari moraju prepoznati važnost pravovremenog liječenja."
