Nova studija objavljena u martovskom izdanju Journal of Bone and Joint Surgery (JBJS) pokazala je da su žene sa frakturama distalnog radijusa (ruka) imale smanjenu snagu u poređenju sa sličnim pacijentima bez prijeloma. Ovo bi moglo objasniti zašto je veća vjerovatnoća da će ove žene pasti i da bi mogle zadobiti buduće prijelome.
Istraživači su koristili različite testove ravnoteže i snage u kombinaciji sa informacijama koje je pacijent dao o navikama hodanja kako bi procijenili fizičku snagu i rizik od padova kod žena u postmenopauzi sa i bez prethodnih fraktura ručnog zgloba. Prijelomi ručnog zgloba najčešći su prijelomi gornjih ekstremiteta kod starijih žena, ali malo se zna o tome koji faktori doprinose riziku od padova kod ovih pacijenata.
Iako je utvrđeno da se ukupni nivo fizičkih performansi ne razlikuje između žena sa i bez fraktura ručnog zgloba, razlike u rezultatima dva testa snage - stajanje na stolici (sposobnost ustajanja iz stolice) i snaga hvata - može implicirati rano suptilno smanjenje fizičke sposobnosti kod pacijenata sa prijelomima ručnog zgloba.
"Razlike u rezultatima testa stajališta stolice i snazi stiska mogu implicirati rano suptilno smanjenje nivoa fizičke performanse kod pacijenata sa distalnom radijalnom frakturom. Dalja istraživanja su opravdana o tome da li bi preventivne mjere kao što je vježba za jačanje mišića bile korisne za sprečavanje budućih padova i prijeloma kod pacijenata s prethodnim distalnim radijalnim prijelomom", izvještava autor studije i ortopedski hirurg Hyun Sik Gong, MD.
U pratećem komentaru u JBJS Perspectives, ortopedski hirurg Leon Benson, MD, piše, "Na vrlo osnovnom nivou, ovaj rad (Gong et al.) pomaže da se odgovori na 'zašto' fragilnost fraktura i identifikuje nekoliko tragova koji bi mogli potvrditi ono za što svi, i doktori i pacijenti, sumnjaju da je istina: fizička aktivnost je sveti gral ortopedskog zdravlja."
Detalji specifične studije
U studiji je učestvovalo 80 žena u postmenopauzi starijih od pedeset godina, od kojih je 40 slomilo zglob padom na ispruženu ruku. Kontrolnu grupu činilo je 40 žena s drugim, unilateralnim (s jedne strane) stanjima gornjih ekstremiteta kao što su sindrom karpalnog tunela, tenosinovitis (upala ovojnice koja okružuje tetivu) ili epikondilitis (teniski lakat).
- Fizičke performanse učesnika procijenjene su korištenjem baterije kratkih fizičkih performansi, snage držanja i samoprocijenjene količine vremena učesnika dnevno koje su proveli hodajući.
- Baterija za kratke fizičke performanse sastojala se od ravnoteže u stojećem položaju i brzine hoda i stajališta za stolicu (mjereno tako što je učesnik više puta ustao i sjedao što je brže moguće i mjerenjem brzine).
Ključni nalazi studije
- Nisu pronađene značajne razlike u kratkom zbirnom rezultatu baterije za fizičke performanse i satima hodanja dnevno između grupe pacijenata i kontrolne grupe.
- Grupa pacijenata je imala značajno niži rezultat za testove snage držanja stolice i hvatanja od kontrolne grupe.
- Nisu nađene značajne razlike u drugim potencijalnim faktorima rizika od pada između dvije grupe.
I autori studije i autor povezanog komentara napominju da bi, s obzirom na učestalost, zdravstvene rizike i troškove povezane s padovima za starije odrasle osobe, nastavak istraživanja kako bi se utvrdili uzroci padova i svi promjenjivi rizici trebali biti prioritet.