Prvo randomizirano ispitivanje za rigorozno testiranje njege u zajednici za osobe sa šizofrenijom u zemlji s niskim prihodima pokazuje da je tretman u zajednici koji vode zdravstveni radnici laici efikasniji od standardne njege u ustanovama za smanjenje invaliditeta i psihotične simptome i osiguravanje da pojedinci nastave sa uzimanjem antipsihotika.
“Naši nalazi iz Indije pokazuju čak i više pozitivnih rezultata od sličnih ispitivanja zajedničke skrbi u zajednici koja su provedena u zemljama s visokim dohotkom. Oni pokazuju da bi ovaj pristup korištenja zdravstvenih radnika u zajednici, pod odgovarajućim nadzorom, koji dolaze u kućne posjete mogao igrati veliku ulogu u poboljšanju ishoda za osobe sa shizofrenijom u zemljama s niskim prihodima koristeći lokalno dostupne ljudske resurse”, objašnjava Graham Thornicroft, a profesor psihijatrije u zajednici iz Centra za globalno mentalno zdravlje, King's College London, Institut za psihijatriju, koji je vodio istraživanje.
“U mnogim zemljama s niskim prihodima, manje od 10% ljudi s problemima mentalnog zdravlja prima bilo kakav tretman. Možda postoji samo nekoliko psihijatara, au nekim zemljama uopće ne postoji doktor specijalista za mentalno zdravlje.”
Ispitivanje zajednice za osobe sa shizofrenijom u Indiji (COPSI), objavljeno u The Lancet, nasumično je dodijelilo pojedince sa umjerenom do teškom šizofrenijom u dobi od 16 do 60 godina kako bi primali ili kolaborativnu njegu u zajednici plus njegu u ustanovama (187 pacijenata) ili samo u ustanovama (95) na tri lokacije u Indiji.
Za intervenciju u zajednici, laički zdravstveni radnici obučeni su da pacijentu kod kuće isporuče paket ličnih tretmana zasnovanih na dokazima, pod bliskim nadzorom psihijatrijskih socijalnih radnika (koordinatora intervencije), kao i za podršku članovima porodice [1].
Glavne mjere uspjeha studije bile su promjene simptoma i invaliditeta tokom 12 mjeseci ocijenjene na skali pozitivnih i negativnih sindroma (PANSS) i indijskoj skali za procjenu i procjenu invaliditeta (IDEAS). Što je niža ocjena, to je bolji nivo funkcije.
Nakon 1 godine, ukupni PANSS i IDEAS rezultati bili su niži u grupi za intervenciju u zajednici nego u grupi za uobičajenu njegu. Konkretno, značajno smanjenje simptoma i invaliditeta zabilježeno je na lokaciji u Tamil Naduu, najruralnijem i lišenom lokaliteta istraživanja. Osim toga, pacijenti koji su primili intervenciju u zajednici imali su skoro tri puta veću vjerovatnoću da će nastaviti uzimati antipsihotike nego oni kojima je uobičajena nega.
Međutim, briga u zajednici nije bila efikasnija za smanjenje stigme i diskriminacije, smanjenje tereta negovatelja ili povećanje znanja o poremećaju među članovima porodice.
Autori napominju da su troškovi u intervencijskoj grupi bili veći nego u grupi za uobičajenu njegu, rekavši da je „Prosječni veći trošak za učesnike u interventnoj grupi tokom perioda istraživanja bio skoro 9500 INR [otprilike 153 USD / £92]; stoga, treba doneti sud o vrednosti u smislu kliničkih i društvenih poboljšanja identifikovanih za grupu veoma ranjivih ljudi.”
Prema Thornicroftu, “Regrutirajući pacijente iz realnih kliničkih okruženja na tri različite lokacije, naši nalazi utvrđuju da se ljudi sa šizofrenijom mogu uspješno liječiti pomoću mobilnih timova zajednice u zemlji siromašnoj resursima. Premještanjem liječenja u zajednicu, moguće je povećati usluge tamo gdje su potrebne i rijetke, kao što je slučaj u mnogim zemljama sa niskim i srednjim prihodima.”
Komentirajući istraživanje, Derrick Silove i Philip Ward sa Univerziteta Novog Južnog Walesa u Sidneju, Australija ističu da uprkos tome što je ovo studija prekretnica, potrebno je dodatno razmotriti nekoliko pitanja, kao što je osiguranje fizičkog zdravlja pacijenata je zaštićen i da usluge uzimaju u obzir lokalni kontekst i kulturu. Oni zaključuju: „Održavanje inicijativa za mentalno zdravlje, posebno u okruženjima sa niskim resursima, zahtijeva sveobuhvatan, multisektorski pristup zasnovan na istinskom angažmanu sa zajednicom… Aktivno uključivanje lokalnog rukovodstva i interesnih grupa je ključno za održavanje i razvoj programa; mentalno zdravlje za sve znači da svi treba da igraju ulogu. Stoga, kako se usluge šire u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, globalno se mora angažovati sa lokalnim stanovništvom kako bi se stvorilo ravnopravno partnerstvo za poboljšanje života ljudi sa šizofrenijom i njihovih porodica.”
