Baš kao i odrasli, djeca od 3 godine imaju tendenciju da prosuđuju karakterne osobine pojedinca, kao što su pouzdanost i kompetentnost, jednostavnim gledanjem u lice te osobe, pokazuju nova istraživanja. I pokazuju izvanredan konsenzus u presudama koje donose, sugeriraju nalazi.
Istraživanje, koje je predvodila psihologinja Emily Cogsdill sa Univerziteta Harvard, pokazuje da predispozicija za suđenje drugih na osnovu fizičkih karakteristika počinje rano u djetinjstvu i ne zahtijeva godine društvenog iskustva. Studija je objavljena u Psychological Science, časopisu Udruženja za psihološke nauke.
Prethodno istraživanje je pokazalo da odrasli redovno koriste lica kako bi prosuđivali o karakternim osobinama drugih, čak i uz samo kratak pogled. Ali nejasno je da li je ova tendencija ona koja se polako razvija kao rezultat životnih iskustava ili je umjesto toga fundamentalniji impuls koji se javlja u ranoj dobi.
"Ako se slaganje odraslog i djeteta u zaključcima licem u osobinu pojavljuje postepeno kroz razvoj, moglo bi se zaključiti da je za ove zaključke potrebno produženo društveno iskustvo da bi se postiglo stanje nalik odrasloj osobi", pišu Cogsdill i kolege. "Ako su umjesto toga zaključci male djece kao zaključci odraslih, to bi ukazivalo na to da su zaključci karaktera licem u crtu fundamentalni društveni kognitivni kapacitet koji se javlja rano u životu."
Da bi istražili ove ideje, istraživači su naveli 99 odraslih i 141 dijete (uzrasta od 3 do 10 godina) da procijene parove kompjuterski generiranih lica koja su se razlikovala po jednoj od tri osobine: pouzdanosti (tj. zločesto/lijepo), dominaciji (tj. jak/nejak) i kompetentnost (tj. pametan/nepametan).
Nakon što im se pokaže par lica, od učesnika bi moglo biti zatraženo, na primjer, da procijene "ko je od ljudi jako fin." Kao što se i očekivalo, odrasli su pokazali konsenzus o osobinama koje su pripisali određenim licima. I djeca.
Djeca uzrasta od 3-4 godine bila su samo nešto manje dosljedna u svojim procjenama nego djeca od 7 godina. Ali prosudbe starije djece su se slagale koliko i kod odraslih, što ukazuje na mogući razvojni trend.
Sve u svemu, činilo se da su djeca najdosljednija u ocjenjivanju pouzdanosti, u poređenju s druge dvije osobine. Ovo sugerira da djeca mogu obratiti posebnu pažnju na držanje lica - to jest, da li je ono uglavnom pozitivno ili negativno.
Važno je da se nalazi ne bave pitanjem da li su presude koje djeca donose tačni zaključci karaktera. Umjesto toga, oni jednostavno pokazuju da su odrasli i djeca dosljedni u osobinama koje pripisuju licima, bez obzira na valjanost tih prosudbi.
Iako je još uvijek nejasno kada se tačno pojavljuje sklonost zaključivanju karaktera iz lica, možda bi bilo moguće testirati mlađu djecu sa istim kompjuterski generiranim licima da saznamo.
"Ako se takvi zaključci ukorijene u ranoj fazi razvoja, kao što podaci sugeriraju, čak bi i novorođenčad mogla povezivati lica s ponašanjima koja su dosljedna osobinama, kao što su ona koja izražavaju prosocijalnost", primjećuju istraživači.
Profesor psihologije sa Harvarda Mahzarin Banaji, viši istraživač na studiji, rekao je da ona i njene kolege planiraju da ispitaju kako društveno iskustvo tokom vremena utiče na društvenu percepciju.
