Zalihe lijekova učinile su pacijente s HIV-om oprezne. Prema Pierre-Marie Davidu sa Farmaceutskog fakulteta Univerziteta u Montrealu, nestašica antiretrovirusnih (ARV) lijekova posljednjih godina u Centralnoafričkoj Republici imala je dramatičan uticaj na zdravlje ljudi zaraženih HIV-om. Ove nestašice su također stvorile nepovjerenje među pacijentima prema političkim i medicinskim akterima odgovornim za borbu protiv HIV/AIDS-a. A njihova opreznost će vjerovatno smanjiti njihove šanse za poboljšanje.
Prema Pierre-Marie Davidu sa Farmaceutskog fakulteta Univerziteta u Montrealu, zalihe antiretrovirusnih (ARV) lijekova posljednjih godina u Centralnoafričkoj Republici imale su dramatičan utjecaj na zdravlje ljudi zaraženih HIV-om. Ove nestašice su također stvorile nepovjerenje među pacijentima prema političkim i medicinskim akterima odgovornim za borbu protiv HIV/AIDS-a. A njihova opreznost će vjerovatno smanjiti njihove šanse za poboljšanje. David je živio u Centralnoafričkoj Republici od 2005. do 2008. godine, gdje je radio kao koordinator za pristup antiretrovirusnom liječenju za Crveni krst. Zatim je sproveo istraživanje o društvenim efektima ARV-a u kontekstu te zemlje. Njegovi nalazi su nedavno objavljeni u Global Public He alth.
Od nade do razočarenja
Borba protiv HIV/AIDS-a jedan je od osam "Milenijumskih razvojnih ciljeva" usvojenih 2000. godine od strane država članica UN-a. U okviru ovog cilja, slobodan pristup ARV lijekovima postao je široko rasprostranjen u raznim zemljama, uključujući Centralnoafričku Republiku."Na ovaj način, oko 14.000 ljudi je bilo u mogućnosti da se liječi 2011. godine u zemlji u kojoj je prevalencija bolesti iznosila 5%, što je epidemija koja se širi na cijelo stanovništvo", kaže David.
Međutim, distribucija ARV-a je stvorila razočarenje jednako visokim očekivanjima koje je u početku izazvala.
S jedne strane, besplatan pristup ARV lijekovima nudio je mogućnost boljeg života sa HIV-om, koji je kao rezultat postao izlječiva infekcija kao i druge. S druge strane, nosioci virusa su bili manje stigmatizirani od strane stanovništva, a dostupnost lijekova je rezultirala udvostručenjem broja trudnica koje su pristale da se testiraju na HIV (20.000 u 2008. naspram 40.000 u 2009.). Ali upravljanje fondovima - 43 miliona dolara - bilo je centralizovano od strane nepripremljenog državnog aparata. Distributivne mreže koje su postojale prije slobodnog pristupa su nestale, ostavljajući monopolski sistem koji je postao korumpiran.
Toliko da je od 2008. do 2010. Globalni fond za borbu protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije sporadično zamrzavao plaćanja kako bi osigurao veću sljedivost. Snabdevanje ARV-ima je bilo pogođeno, što je dovelo do nestašica zaliha koje je ponekad trajalo više od dva meseca u delovima zemlje sa više od 220.000 ljudi zaraženih HIV-om.
Biološka i socijalna otpornost
Primjećujući obim problema kada se vratio u Bangui 2010., David je preformulirao svoj rad tako da uključi individualne i društvene efekte prekida liječenja. "Paradoksalno, ove nestašice, u stvarnom i simboličnom smislu, bile su smrtna kazna za one koje je droga trebala spasiti," kaže on.
S jedne strane, mnogi pacijenti su pretrpjeli virološki neuspjeh (ili neuspjeh liječenja) zbog strategija koje su koristili da nadoknade nedostatak ARV-a. „Na primjer, neki ljudi su uzimali lijekove samo svaki drugi dan kako bi im nešto ostalo u slučaju nestašice, dok su se drugi oslanjali na lokalne iscjelitelje u nedostatku liječenja“, prisjeća se David.
Takve strategije vjerovatno povećavaju rizik od rezistencije na lijekove.
S druge strane, prekide liječenja pacijenti su tumačili i kao izdaju odgovornih za međunarodne programe. "Pored biološkog otpora, primijetio sam i društveni otpor, zaista neku vrstu cinizma", objašnjava David. "A ako za deset godina odlučimo da im damo lijekove druge ili treće generacije za liječenje rezistencije na lijekove, prvo ćemo se morati pitati kako će se tumačiti razvoj novih programa."
Drugim riječima, pacijenti mogu odbiti ove programe, a mi ćemo biti prevareni u uvjerenju da ovi muškarci i žene odbijaju liječenje iz kulturoloških razloga.
"Međutim, postojaće istorijski razlozi za ovaj društveni otpor, iu tom smislu, trenutne zalihe će biti faktor koji objašnjava pridržavanje ili nepridržavanje budućih programa lečenja," zaključuje on.
O situaciji u Centralnoafričkoj Republici
Od 2013. godine Centralnoafrička Republika se uključila u svoj treći građanski rat, uzrokovan prvenstveno problemima upravljanja koji su se izrodili u sukob između kršćana i muslimana u regiji koja je u velikoj mjeri destabilizirana borbama u Darfuru i Demokratskoj Republici Kongo (DRC) i širenje naoružanih milicija na velikom dijelu područja.
Prema UN-u, zemlja je usred humanitarne krize: polovina od 4,6 miliona stanovnika Centralnoafričke Republike je u "stanju humanitarne pomoći", sa 400.000 interno raseljenih i 68, 000 izbjeglica u susjednim zemljama, uglavnom DRC. Osim toga, približno 1,1 milion ljudi je pogođeno nesigurnošću hrane.
Situacija duboko zabrinjava Davida, ne samo zbog dodatnih poteškoća koje stvara za distribuciju ARV-a, već i zbog situacije preživljavanja koju je stvorila za cjelokupnu populaciju. „Pristup ARV liječenju postaje problematičan u kontekstu svakodnevnog preživljavanja u zemlji koja već izaziva malo interesa,“žali se on, podsjećajući da je trenutno ispunjeno manje od 40% osnovnih humanitarnih potreba. Poziv na međunarodnu obavezu.
