S 85 godina, dobitnik Nobelove nagrade James D. Watson, su-otkrivač strukture dvostruke spirale DNK, nastavlja da unapređuje intrigantne naučne ideje. Njegova najnovija, hipoteza o uzročnosti dijabetesa tipa 2, pojavit će se na internet stranicama The Lancet, britanskog medicinskog časopisa.
Watsonova hipoteza, koja je predstavljena kao naslovna priča Lanceta u američkom štampanom izdanju od 1. do 7. marta 2014., sugerira da su dijabetes, demencije, kardiovaskularne bolesti i neki karcinomi povezani s neuspjehom u stvaranju dovoljno bioloških oksidansi, zvani reaktivne vrste kiseonika (ROS). Watson također zastupa argumente za bolje razumijevanje uloge vježbanja u pomaganju da se popravi ovaj nedostatak.
"Preovlađujuće gledište o dijabetesu tipa 2," kaže dr. Watson, "je da višak unutarćelijske oksidacije uzrokuje upalu, koja zauzvrat ubija ćelije u tkivu pankreasa." Pravilna funkcija tih ćelija, dobro je poznato, ključna je za održavanje normalnog nivoa glukoze u krvi.
Tokom posljednjih nekoliko godina Watson je zbunjivao alternativni pogled, zasnovan na činjenicama objavljenim u recenziranoj literaturi medicine i molekularne biologije. (On jasno ističe da nije doktor medicine, već student nauke.) On ne dovodi u pitanje da je tkivo gušterače kod ljudi sa dijabetesom tipa 2 zaista upaljeno. Ali on predstavlja novu teoriju zašto. "Osnovni uzrok, predlažem, je nedostatak bioloških oksidanata, a ne višak", kaže on.
Godinama, Votson je znao, doktori su govorili pacijentima sa početnim dijabetesom tipa 2 - onima sa visokim nivoom šećera u krvi - da vežbaju, često pre nego što ih stave na dobro dokazanu terapiju za snižavanje glukoze kao što je metformin. Vježba se Watsonu činila ključem zagonetke: šta je bilo u vježbanju koje je služilo ljudima s visokim šećerom u krvi?
Postojali su važni tragovi, nagađao je, u hemiji reakcija oksidacije i redukcije. Tjelesne ćelije ne mogu preživjeti bez stvaranja i oksidansa i antioksidansa. "Postoji delikatan balans" između njih dvoje, primjećuje Watson. Fizičke vježbe podstiču tijelo da proizvodi veliki broj oksidansa - molekula zvanih reaktivne vrste kisika ili ROS. U ćelijskom organu zvanom endoplazmatski retikulum (ER), jedna takva "vrsta", oksidant vodikov peroksid (H2O2), pomaže u stvaranju hemijskih veza (disulfidnih veza) koje stabilizuju proteine dok se savijaju.
Kada nema dovoljno oksidacije u urgentnom centru, kaže Watson, proteini izlaze nerazvijeni i ne mogu funkcionisati. To, kaže on, uzrokuje upalu koja oštećuje gušteraču, ponekad uzrokujući dijabetes tipa 2. Stoga, Watson sugerira, vježba, koja potiče oksidaciju, vjerovatno može imati povoljan učinak na one s visokim šećerom u krvi. Takva korist bi bila smanjena ako se ne ukine, spekuliše on, kada bi takav pojedinac konzumirao velike količine antioksidansa - baš kao što se čini da sportisti koji uzimaju velike količine antioksidativnih suplemenata nemaju koristi ili imaju manje koristi od svojih napora.
Watson ima dvije poruke za svoju publiku. „Prvi je da moramo mnogo ozbiljnije i temeljitije sagledati mehanizme kroz koje vježbanje poboljšava naše zdravlje." Watson planira naučni skup u Cold Spring Harbor Laboratory kasnije ove godine za koji se nada da će pokrenuti veći naučni napor.
Postoji druga poruka. „Nisam lekar i ne mogu da dam savete o tome kako ljudi treba da leče svoj dijabetes; predlažem novu ideju o tome kako može da nastane dijabetes tipa 2. Ali takođe napominjem da skoro svaki doktor koga sam poznavao kaže svakom pacijentu koji je sposoban za to da vježba. Mislim da nam vježbanje pomaže da proizvodimo zdrave, funkcionalne proteine. Ali zaista moramo imati neko visokokvalitetno istraživanje da to pokažemo."
