Studija koju su vodili istraživači sa Medicinskog fakulteta Univerziteta u Bostonu (BUSM) pruža novi uvid u uticaj koji geni mogu imati na Huntingtonovu bolest (HD). Studija, objavljena na internetu u PLOS Genetics, identificirala je specifične male segmente RNK (nazvane mikro RNA ili miRNA) kodirane u DNK u ljudskom genomu koji su visoko eksprimirani u HD. Mikro RNK su važne jer regulišu ekspresiju gena. Istraživači su pokazali da su ove miRNA prisutne u većim količinama kod pacijenata sa HD i da mogu djelovati kao faktor ublažavanja neurološkog opadanja povezanog s bolešću, što ih čini mogućim terapijskim ciljem.
HD je naslijeđen i fatalan neurološki poremećaj koji se obično dijagnosticira kada osoba ima između 30 i 50 godina. Huntingtin, mutacija jednog gena odgovorna za bolest, identificirana je 1993.
Istražitelji su pregledali 21 uzorak mozga za autopsiju: 12 sa HD i devet bez. Analize genetskog sekvenciranja su obavljene na ovim moždanim tkivima, uključujući kvantificiranje količine svih mikroRNA prisutnih u mozgu i njihovih odgovarajućih genskih ili glasničkih RNK (mRNA). Ove informacije su kombinovane sa genetskom studijom da bi se karakterisale varijacije u HD genu. Istraživači su također prikupili kliničke neurološke informacije o dobi pacijenata kada su se pojavili simptomi HD i koliko dugo je pacijent preživio s bolešću.
Na osnovu ove analize, istraživači su otkrili da su povećane količine četiri miRNA eksprimirane u mozgu HD pacijenata i da je količina miRNA u velikoj korelaciji sa statusom bolesti. Povećana količina miRNA u moždanim stanicama bila je u korelaciji s mlađom dobi na početku bolesti i ranijom dobi kod smrti pacijenata.
"Geni koje ove miRNA regulišu takođe su imali povećane nivoe, što ukazuje na ekspresiju ovih gena, što ukazuje da su ovi genski proizvodi verovatno bili ciljani za skladištenje i moguću buduću upotrebu unutar moždane ćelije, a ne za uništavanje. eksperimentalno povećala ekspresiju mikroRNA u modelnim nervnim ćelijama dizajniranim da repliciraju uslove HD, ćelije su živele duže, što ukazuje da ove miRNA mogu da promovišu preživljavanje ćelija", objasnio je vodeći autor Richard Myers, dr, profesor neurologije na BUSM-u. Autori zaključuju da ovi geni mogu predstavljati nove terapeutske mete za HD.
Prema istraživačima, otkriveno je da su ove miRNA sekvence prisutne u mnogo višim nivoima kod pacijenata sa HD (neke su bile neotkrivene u moždanim ćelijama normalnih pacijenata), što bi ih takođe učinilo odličnim metama kao biomarkerima za HD izraz.„Ako bi ova miRNA bila pronađena i izvan moždanog tkiva, na primjer u krvi, mogla bi se koristiti kao jeftina, neinvazivna procjena težine bolesti i možda za procjenu učinkovitosti liječenja u kliničkim ispitivanjima HD. Ako bi količina miRNA bila kvantificirana kod HD pacijenta, ta bi količina mogla pružiti uvid u vjerovatnu dob početka bolesti ili očekivani životni vijek pacijenta što trenutno genetsko testiranje u HD ne daje, " dodao je Myers.
