Sjećate li se onog zvuka koji ste jutros čuli na radiju? Namirnice koje je vaš supružnik tražio da pokupite? Velike su šanse da nećete.
Istraživači na Univerzitetu Iowa otkrili su da kada je u pitanju pamćenje, ne pamtimo stvari koje čujemo ni približno tako dobro kao stvari koje vidimo ili dodirujemo.
"Kao što se ispostavilo, ima zasluga za kinesku poslovicu 'Čujem, i zaboravim; vidim, i sećam se," kaže glavni autor studije i student UI, James Bigelow.
"Skloni smo da mislimo da su dijelovi našeg mozga povezani za pamćenje integrirani. Ali naša otkrića pokazuju da naš mozak može koristiti odvojene puteve za obradu informacija. Čak štoviše, naša studija sugerira da mozak može obrađivati slušne informacije drugačije nego vizuelne i taktilne informacije, kao i alternativne strategije – kao što je povećano mentalno ponavljanje – mogu biti potrebne kada pokušavate da poboljšate pamćenje“, kaže Amy Poremba, vanredna profesorica na UI Odsjeku za psihologiju i dopisna autorica rada, objavljenog ove sedmice u časopisu PLoS One.
Bigelow i Poremba su otkrili da kada je više od 100 studenata UI dodiplomskih studija bilo izloženo raznim zvucima, vizuelnim prikazima i stvarima koje su se mogle osjetiti, studenti su bili najmanje skloni da se sjete zvukova koje su čuli.
U eksperimentu testiranja kratkoročnog pamćenja, od učesnika je zatraženo da slušaju čiste tonove koje su čuli preko slušalica, pogledaju različite nijanse crvenih kvadrata i osjete vibracije niskog intenziteta hvatanjem aluminijske šipke. Svaki set tonova, kvadrata i vibracija je razdvojen vremenskim kašnjenjima u rasponu od jedne do 32 sekunde.
Iako je pamćenje učenika sveopće opadalo kada su vremenska kašnjenja porasla, pad je bio mnogo veći za zvukove i počeo je već četiri do osam sekundi nakon što su im bili izloženi.
Iako ovo izgleda kao kratak vremenski period, to je slično zaboravljanju broja telefona koji nije zapisan, napominje Poremba. "Ako vam neko da broj i odmah ga pozovete, obično ste u redu. Ali uradite bilo šta između, i šanse su da ćete ga zaboraviti", kaže ona.
U drugom eksperimentu, Bigelow i Poremba su testirali pamćenje učesnika koristeći stvari sa kojima se mogu susresti svakodnevno. Učenici su slušali audio snimke pasa koji su lajali, gledali nečujne video-snimke košarkaške utakmice i dodirivali i držali uobičajene predmete blokirane od pogleda, kao što je šolja za kafu. Istraživači su otkrili da su između sat i nedelju dana kasnije učenici lošije pamtili zvukove koje su čuli, ali je njihovo pamćenje za vizuelne scene i taktilne objekte bilo približno isto.
Oba eksperimenta sugeriraju da se način na koji vaš um obrađuje i pohranjuje zvuk može razlikovati od načina na koji obrađuje i pohranjuje druge vrste sjećanja. A to bi moglo imati velike implikacije podjednako za edukatore, inženjere dizajna i oglašivače.
"Kao nastavnici, želimo pretpostaviti da će učenici zapamtiti sve što kažemo. Ali ako zaista želite da nešto bude za pamćenje, možda ćete morati uključiti vizualno ili praktično iskustvo, pored zvučnih informacija, " kaže Poremba.
Prethodno istraživanje je sugeriralo da ljudi mogu imati superiorno vizualno pamćenje i da slušanje riječi povezanih sa zvukovima - umjesto da čuju samo zvukove - može pomoći pamćenju. Bigelow i Poremba studija se nadovezuju na te nalaze potvrđujući da, zaista, manje pamtimo ono što čujemo, bez obzira na to da li su zvukovi povezani s riječima.
Studija je takođe prva koja pokazuje da je naša sposobnost pamćenja onoga što dodirnemo otprilike jednaka našoj sposobnosti da zapamtimo ono što vidimo. Ovo otkriće je važno jer su eksperimenti s primatima koji nisu ljudi poput majmuna i čimpanza pokazali da se oni na sličan način ističu zadacima vizualnog i taktilnog pamćenja, ali muče sa slušnim zadacima. Na osnovu ovih zapažanja, autori vjeruju da ljudska slabost da pamte zvukove vjerovatno ima svoje korijene u evoluciji mozga primata.
Studiju je dijelom finansirao Nacionalni institut za gluvoću i druge komunikacijske poremećaje Nacionalnog instituta za zdravlje (broj granta DC0007156).
